Popratna riječ ili kako živjeti svoj i naše živote

Uz knjigu Đurđice Gatjal Živi svoj vlastiti život

Đurđica Gatjal, prvijencem, knjigom Živi svoj vlastiti život, stvara poseban univerzum dajući mu osobni iskustveni pečat, prenoseći prodornu energiju i vlastitu obnoviteljsku snagu. Knjiga se sastoji od tridesetak proznih sličica koje uz svekoliku nit lirskog izražavanja, preklapajući se u mudronosni kaledioskop, svjedoče u kontinuitetu o različitim razdobljima autoričina života. Na samom početku otkrivamo izvorište te začudne snage u posebnim, jakim ženama, prabaki i baki uz čiju podršku je nadrasla zbilju te se zaogrnula neospornom ljubavlju kojom se štitila kroz život. Autorica u okvir ženskog diskursa upisuje u širem kontekstu različitost perspektiva: djeteta, supruge, majke, učiteljice, žene, slažući polako vlastiti identitet kojeg prenosi u nasljeđe svojoj djeci, ali i svima onima koji ovu knjigu budu čitali. Prepoznajemo autoričinu slobodu duha, a s druge strane i hrabrost pisanja o onome što osjeća na način da njezino intimno postaje javno. Značajan aspekt kojeg treba spomenuti je duhovna dimenzija bez koje nema ravnoteže, a koja je Đurđici neizostavan uvjet za sretan i ispunjen život. Uz pomoć Božje ljubavi ona je spoznala prave vrijednosti u životu te razboritost koja joj je pomogla prepoznati ono što je dobro na trnovitom putu odrastanja i sazrijevanja. Razina boli koju je nosio život pripremala ju je za životne uspjehe.

Ovom knjigom autorica nas podučava kako slušati unutarnje ja, kako otkriti i razumjeti sebe te osjetiti radost koju ćemo pronaći ponajprije ako joj dopustimo da postane sveprisutna u onome što činimo i govorimo. Ona propituje ženski identitet kroz muško-ženske odnose u zajednici problematizirajući zrcalni odraz žene kroz muškarca, jer tek kroz njega može se ostvariti cjelina. Senzibilizirana je za recentne teme oprosta, zahvalnosti, samopoštovanja, prijateljstva, a one su dio svakodnevice svih nas. Istražuje ih ulazeći u vlastito središte, inventarizirajući male obiteljske dragocjenosti, prikupljajući poruke koje oblikuju naš unutarnji svijet. Podsjeća nas na neizostavnu činjenicu koju smo skloni zaboraviti, čuvar zdravlja je naš um. Mnogi proživljeni i preživljeni lomovi nas zapravo obogaćuju, a svakim novim danom, svakim novim iskustvom napredujemo na putu osobnog rasta. Đurđica je učiteljica i to je važan segment njezinog životopisa. Učiteljica koja otkriva tajnu osmjeha koji uči puno kreativnije nego što očekujemo, rješava probleme i gradi poštovanje, a pamte ga mnoge generacije učenika i njihovih roditelja. Kraj knjige rezerviran je za neobičnu životnu abecedu sa zadacima i rješenjima. Autoričina abeceda je skup njezinih životnih mudrosti, koraci koji sve nas vode prema naprijed i pomažu nam živjeti naše vlastite male živote. Uvjerena sam kako će ova knjiga pobuditi pažnju javnosti posebice jer intrigira tematikom i osvježava osebujnim mislima kojima je protkana.

— dr.sc. Vesna Vlašić

  Živi svoj vlastiti život - recenzija knjige

Draga Đurđice,

hvala ti na povjerenju što sam među prvima imala prigodu pročitati tvoju knjigu u još neoblikovanoj formi obične skripte.

Ali ta „skripta“ uspjela me dva puta rasplakati! Prvi puta kada si zahvaljivala svojoj obitelji, drugi puta kada si pričala o svojoj učenici.

Neobično je čitati tekst osobe koju poznaješ, jer cijelo vrijeme čula sam tvoj glas, kao da mi čitaš. Čak sam vidjela i tvoj izraz lica dok to činiš! :) Svakako zanimljivo iskustvo.

Prvi dojam nakon pročitanog divno je svjedočanstvo vlastita života, puno osobne proživljenosti. Iskreno. Nesebično. Zasigurno bit će korisno mnogima.

Kako si samo vješto ispreplela vlastitu autobiografiju sa spoznajama do kojih su te pojedine životne situacije dovele!

Ono što je mene posebno oduševilo to su neke tvoje verbalne tvorevine koje upravo tako sročene pogađaju u bit onoga o čemu govoriš. Npr. riječ „sumnjalo“ kao sinonim za brigu , ili „dobrojutroosmijeh“ i „doviđenjaosmijeh“.

Ili neke rečenične konstrukcije koje odišu ljepotom i sočnošću riječi: ...mislim sretne misli... grijati snove... utjeha naručja... čisto napajanje srećom...

Poput slikara, ti slikaš riječima emocije. I svaki puta pogodiš „u sridu“.

Dok sam drugi puta čitala tvoju „skriptu“ zapisivala sam si riječi, rečenice i misli koje su me posebno dotaknule pa ću završiti s meni najdražom rečenicom (iako ih ima više): „ Kada te ne bude, fine čestice tvojih stopa još će svjetlucati na tvoj osmijeh i na osmijehe koje si znao izmamiti.“

Ti si izmamila moj osmijeh, a vjerujem da ćeš to s ovom knjigom učiniti kod mnogih.

i još samo jedan citat (ne mogu odoljeti): „Prijatelj ima vremena za „čuti“, ima „usta za reći“ i „usta za šutjeti“.

Blagoslovljena bila draga Đurđice!

— Vera Ćuže-Abramović, nastavnica

Živjeti vlastiti život, ispisati vlastitu Dušu

Roman o kojem pišem danas prvijenac je svoje autorice Đurđice Gatjal. Nedavno ukoričen, ponudit će čitateljskoj publici književnu, ali i životnu poslasticu naslovljenu jednostavno Živi svoj vlastiti život. Roman je uredio p. Mijo Nikić u izdanju Zaklade biskup Josip Lang.

Đurđica Gatjal majka je, supruga i učiteljica s bogatim životnim iskustvom koje joj daje pravo na govor i građu za roman koji se čita s lakoćom i u dahu, a u kojem upoznajemo kako autoricu, tako i njezinu obitelj. Već u posveti ona nas posve pušta u svoj svijet, dozvoljavajući da u njoj steknemo prijateljicu i savjetnicu na stranicama i u rečenicama. Autorica s čitateljima komunicira izravno obraćajući im se imperativima i pitanjima protkanima majčinskim tonom, pišući nenametljivo i blago. Upravo taj majčinski ton daje knjizi posebnu toplinu, poput primanja zagrljaja riječima. Rečenice su tečne i iskrene, nesputane i otvorene, u njima se lako pronaći. Iako su rečenice čitke i emotivne, ponekad se dotiču i težih tema, no čak i tada obojane su optimizmom. U romanu se isprepliću religiozni i osobni motivi, prozna struktura obogaćena je lirskim stilom koji u svojoj jednostavnosti uspijeva biti bujan i slikovit. Ženskost, obiteljski i međuljudski odnosi, odgoj, ali i samoća te poslovni izazovi, uz prijateljstvo i vjeru samo su neki od motiva isprepletenih među koricama. Tu su svoje mjesto pronašli i brojni umjetnici i mislioci (Cesarić, Hugo, Angelou, Peale, Balašević) pa stoga možemo govoriti i o intertekstualnim vezama i bogatstvu citata na temelju kojih se rađaju nove misli, misli u kojima se svatko od nas može pronaći.

Iako je riječ o romanu prvijencu,  Đurđica Gatjal vješto gradi rečenicama jednu sigurnu utvrdu u koju se možemo povući kad tražimo odgovore na pitanja. Odgovori koje ona nudi zasnovani su na iskustvu, razumijevanju i ljubavi, svim onim temeljnim vrijednostima koje su svevremene . Autorica kaže kako najviše moramo voljeti onu osobu s kojom smo kad smo sami. Čitajući ovaj roman bolje ćete upoznati sebe i zasigurno ćete steći literarnu suputnicu s kojom je živjeti život, i svakodnevni i literarni, doista lijepo i obogaćujuće iskustvo.

— Andrea Divić, urednica, prof. književnosti

Živi svoj vlastiti život - recenzija knjige

Sam naslov knjige gospođe Đurđice Gatjal, Živi svoj vlastiti život, snažna je optimistična poruka koja probuđuje maštu i potiču volju da istraži što to autorica ovog djela želi reći i poručiti svojim čitateljima. Mogu odmah na početku prikaza ove vrijedne knjige reći da sadržaj ovog djela odgovara njegovu naslovu: kroz više kratkih, ali jasnih i snažnih poglavlja autorica inzistira na uvjerenju da će čovjek biti istinski sretna i ostvarena osoba samo onda ako bude autentično živio svoj vlastiti, a ne nečiji tuđi život. Snažna je to i uvjerljiva poruka koja je verificirana, prije svega u životu same autorice ove knjige, a uvjeren sam da će tu istinu potvrditi svi oni koji zaista žive svoj vlastiti život, ostvaruju svoje planove, ostajući vjerni svojim vrijednostima i uvjerenjima koja su u skladu univerzalnim moralnim principima i s voljom Božjom.

Autorica je pisanju ove knjige i stvaranju svoga djela pristupila interdisciplinarno. Možda ni sama nije toga do kraja svjesna, ali sadržaj obrađenih tema i način na koji su opisane, pokazuju da autorica ne promatra svijet jednostrano, nego multidimenzionalno, poštujući tako sve razine odnosno dimenzije ljudske osobnosti. Čovjeka promatra kao tjelesno, emocionalno (psihičko), društveno i duhovno biće. To su četiri temelja na kojima je sagrađena kuća osobnosti svakog čovjeka. Autorica to poštuje i svakoj dimenziji ljudske osobnosti poklanja svoju pozornost i naglašava njezinu važnost.

Tako u ovoj vrijednoj knjizi možemo pročitati kako treba zdravo živjeti, ispravno se hraniti zdravom hranom, paziti na zdravlje svoga tijela, kako se prema njemu ispravno odnositi, poštivati i ispunjavati njegove legitimne zahtjeve, ali ga također i držati pod kontrolom i obuzdavati njegove destruktivne nagonske prohtjeve koje čovjeka vode u propast. Autorica nas uči da shvatimo i prihvatimo kako iz vlastite bolesti i nesretnih slučajeva koji nam se dogode, možemo puno toga naučiti i postati zrelije osobe. Iz svoga vlastitog iskustva napisala je ove riječi: „Koliko samo dobrog i jakog, kakvih sve promjena, važnih za cjelokupan život može proizaći iz slomljenog lakta i ramena, ne bi čovjek nikad rekao…“ (Poglavlje: „Što su me naučili moji lomovi“). Autorica uči iz svojih padova, zna se okoristiti svojim nevoljama. To je znak velike zrelosti i inteligencije. Svojim stavovima potvrđuje istinitost prekrasnih riječi koje je izrekao pjesnik Gustav Krklec, koji kaže: „Guslara sretoh, bio je slijep. Al reče: Sinko, život je lijep. Zbunih se malko, zar zbilja lijep? Vidjet ćeš sinko, kad budeš slijep“. Istu misao autorica izražava ovako: „Znaš… sve što ti se događa, događa se za tvoje vlastito dobro, uključujući najviše 'teške' emocije, tuge…“ (Pogl. „Ostvari sve“).

Čovjek je također emocionalno biće. Emocije su svijet naše ugodne i bolne prošlosti koji nas iznutra pokreće na djelovanje. Autorica u svojoj analizi vlastitih i tuđih emocionalnih doživljaja, pokazuje zavidnu razinu emocionalne zrelosti i inteligencije. Na jedan zanimljiv i uvjerljiv način daje nam na znanje ono što i moderna dubinska psihologija govori o emocijama. Naime, njih ne smijemo potiskivati, jer u tom slučaju potisnuta agresivnost, bijes, frustracija ili neka psihotrauma, ako se na vrijeme verbalno ili na neki drugi način ne izrazi, u podsvijesti se pretvara u psihosomatsku bolest. Ako ne plaču oči, plakat će tjelesni organi. S tim u svezi, autorica donosi mudri psihološki savjet koji nas potiče da ne potiskujemo svoje emocije, nego da ih kontrolirano izražavamo. Tako ona kaže: „Dok tuga traje, normalno je da suze kroz tebe kaplju, cijedi se emotivni talog tuge, sve dok ne pronađe svoj put, svoj izlaz. (Pogl. „Kad krenu suze“). Nije dobro emocije izražavati impulzivno, bez ikakve kontrole. Tako se nanose emocionalne rane drugim osobama. Emocionalno inteligentna osoba izražava svoje emocije kontrolirano. Imajući na pameti ovu istinu, autorica s pravom daje odličan pedagoški savjet kad kaže: „Odgajaj postavljenim granicama“ (Pogl. „Svaki roditelj uzgaja rijedak cvijet“).

Čovjek je ne samo individualno, nego i društveno biće. On se kao osoba ostvaruje u interakciji s drugim osobama. Društveno zrela osoba ne bježi od ljudi niti ih agresivno napada, nego surađuje s njima i tako doprinosi općem dobru čitavog društva. Za takav stav prema drugima, djecu treba odgajati od malena. To se ostvaruje družeći se s njima kroz igru i spontani razgovor. Da je to stav autorice ove knjige svjedoče njezine riječi: „Najviše me realnosti života naučilo vrijeme provedeno s djecom, razgovori u kojima sam se trudila držati korak s njima“ (Pogl. „Poruka kraj tanjura“). Zahvalni smo autorici ove knjige što je znala prepoznati i lijepo i vjerno opisati glavne likove svoje obitelji i njihov pozitivni utjecaj na njezin život i na njezin psihološki, društveni i duhovni rast. Kako je lijepo čuti da najviše pamti majčine riječi: „Dobro, srce moje“. U ponašanju njezine majke „nije bilo prijekora, nije bilo podizanja glasa...“. U današnjoj poplavi negativnih stavova i nasilnog ponašanja u mnogim obiteljima, milost je i sreća naići na idilične međuljudske odnose kakve susrećemo u obitelji autorice ove knjige.

Konačno, čovjek je i duhovno biće. Upravo po toj duhovnoj dimenziji čovjek je osoba, ima razum koji traži istinu za koju se može slobodno odlučiti. To je vlastito samo čovjeku jer ima u sebi stvarnost koja nadilazi tjelesno i materijalno. To je besmrtna duša koja daje život tijelu. Budući da je čovjek i duhovno biće, on može uspostaviti odnos s Transcendencijom, s Apsolutnom Dobrotom i Ljepotom, odnosno s Bogom. Zato je duhovna dimenzija najvažnija. Po njoj čovjek može doći do Boga. Istina da je čovjek duhovno biće, prožima sva poglavlja ove knjige, a najviše se to vidi u poglavlju pod naslovom: „U Tebe se, Gospodine, uzdam“. U tom poglavlju nailazimo na puno prekrasnih misli i osobnih doživljaja susreta autorice s Bogom. Tako ona kaže: „Još kao malena, najprije uz molitve koje sam lako pamtila jer su bile u stihu, uspjela sam Te upoznati. Osjetiti Tvoju ljubav… Na Tebe uvijek mogu računat. Tebi mogu u tišini svoga srca bez riječi povjeriti sve svoje brige i tuge i ti ćeš ih sve do jedne razumjeti… Tako sam se osjećala blizu Tebi, osnažena, gdje god bila. To me spasilo“. Rečenica iz Svetog pisma koja je postala autorici moćni putokaz i koja je odagnala strah iz njezine duše, izabrana je iz Poslanice sv. Pavla Rimljanima i glasi: „Ako je Bog s nama, tko će onda protiv nas“ (Rim 8, 31). A Bog je uvijek s nama. Što više, On je u nama. Sv. Augustin kaže da je Bog nama bliže, nego mi samima sebi. Autorica donosi jednu prekrasnu rečenicu koja glasi: „Ako si svjetlom obasjan iznutra, sjajiš i izvana. Tama se svjetlu uklanja“. Isus Krist je to svjetlo koje nas iznutra prosvjetljuje. Sv. Ivan kaže da je Svjetlo došlo na svijet i tama ga ne obuze. Uz svoja razmišljanja, autorica povremeno donosi također mudre misli velikih umova koje nas mogu obogatiti. Tako u spomenutom poglavlju donosi i ovaj prekrasni citat: „Gdje god tragali za Bogom, vjerujem da morate proći kroz vrata poniznosti i posvemašnje ranjivosti, kakvu posjeduje dijete“ (B. Vox).

U svojoj knjizi Živi svoj vlastiti život, autorica iznosi svoje misli i svoju životnu filozofiju, ono što nju najviše nosi kroz život i što joj daje snagu da ide dalje i ostvaruje svoje snove. Ne moramo se u svemu složiti s njom. Toga je i ona svjesna, čak nas na to, na neki način, i potiče naslovom svoje knjige, naime da živimo svoj, a ne njezin život. Možda će tako nekima, poput autora ove recenzije, zasmetati preveliki autoričin optimizam i vjera u svemoć ljudskih misli. New age širi naivni optimizam da će čovjek biti sretan samo ako dovoljno jako to želi biti. Za sreću je ipak potrebno nešto više od puke želje. Za istinsku sreću potreban je temelj, a to je život osmišljen vrijednostima i spremnošću na žrtvu i predanje iz ljubavi. Iako autorica ponekad „koketira“ s idejama New agea, ona ipak u globalu zna i prihvaća da je život težak i da ne treba bježati od žrtve i odricanja da bi se postigle veće vrednote. Tako ona s pravom tvrdi da je svatko od nas „čovjek s vrlinama i manama“ (Pogl. „Vjeruj svojoj intuiciji“). Zato se treba „osvrnuti na svoje nedostatke“, ali ne dopustiti da nas oni zarobe, nego otkriti i svoje vrline i povjerovati kako uz vlastiti napor i vjeru u sebe i Boga, možemo učiniti puno više nego što mislimo. Posebno mi se sviđa stav autorice knjige o oproštenju, izražen u poglavlju „Moć oprosta“ u kojem ona s pravom tvrdi da za istinsko oproštenje treba najprije provesti značajne promjene u samom sebi i znati sebi oprostiti. Potpuno se slažem s autoricom kad tvrdi da nagomilane negativne emocije bijesa, mržnje, ljubomore koče osobu na njezinom putu autentičnog razvoja. Dubinska psihologija potvrđuje njezino uvjerenje da istinsko oproštenje aktivira mnoge potencijale naše osobnosti. Naime, tek onda kad oprostiš „Više nećeš nositi breme nagomilanih negativnih osjećaja, ali ćeš dobiti krila slobode i krila uspjeha“ (Pogl. „Moć oprosta). Također njezina rečenica: „Nitko tko poznaje sebe, neće osuđivati drugog“ (Pogl. „Vrijediš takav kakav jesi“), izražava veliku psihološku i duhovnu mudrost autorice ove knjige.

Zahvaljujemo autorici ove prekrasne knjige na hrabrosti da svoje misli, uvjerenja, strahove, želje i očekivanja, jednom riječju svoju dušu izloži javnosti. U svojem razmišljanju ona je duboko iskrena, ne boji se pokazati i svoje mane i svoju ranjivost. Zato je uvjerljiva. U posljednjem poglavlju ove dragocjene knjige pod naslovom „Život je putovanje“, autorica nas poziva na avanturu putovanja stazama vlastitog života. Da bismo mogli stići na cilj svog putovanja, tj. ostvariti svoje želje i životne ciljeve, trebat će se najviše boriti sa samim sobom. Najteže će biti nadvladati vlastiti unutarnji glas, to „sumnjalo“ u nama, kako ga autorica duhovito naziva. To sumnjalo nam sugerira da mi to ne možemo, da smo nesposobni za jedno takvo putovanje. Tko pobijedi vlastite sumnje, nadvlada osjećaj manje vrijednosti i povjeruje da je ljubljeno dijete Božje, taj će se odvažiti i na ono najteže putovanje i ostvariti najdublje želje svoga srca. Na tom putu se ne treba bojati poteškoća. „Zelen limun s vremenom postaje žut i liječi i najteže bolesti“, kaže autorica. Prema tome, ako ti život pruža i limunove, nemoj kukati, nego napravi od njih limunadu.

Ako bih čitavu knjigu gospođe Đurđice Gatjal trebao staviti u jednu rečenicu, onda bih za to odabrao misao sv. Pavla apostola koji jednom napisa: „Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4, 13). Hvala Bogu da i danas ima onih koji, poput autorice ove predivne knjige, vjeruju u tu istinu. Zato preporučujem ovu korisnu knjigu svima koji žele što bolje sebe upoznati i početi živjeti svoj vlastiti život i ostvarivati svoje velike i lijepe snove.

— Prof. dr. sc. Mijo Nikić, svećenik i psiholog