Svjetionik riječi - putokaz prema unutarnjoj snazi

“Suvremenom čovjeku opterećenom osjećajem nesigurnosti, neizvjesnosti te prečesto tjeskobe ili depresije imanentna je potreba za osloncem, čvrstom točkom koja će mu pružiti stabilnost i utočište. Ponekad taj orijentir koji čovjeku pomaže pronaći pravi put nije neki izvanjski faktor, već je dio pojedinca koji ga samo treba u sebi pronaći. Poetska zbirka Svjetionik riječi Đurđice Gatjal  simboličko je orijentacijsko uporište koje čitatelju pruža osjećaj sigurnosti i oslonca te ga ohrabruje u procesu osobnog preispitivanja i suočavanja sa životnim izazovima potičući ga na otkrivanje činjenice kako je izvor snage, svjetionik drugima, upravo on sam. Autorici polazi za rukom ostvariti neposredan odnos s čitateljem poezijom koja se ističe komunikativnošću, semantičkom jasnoćom i interpretativnom prohodnošću. Nenametljivom lakoćom gradi poetsku zbirku koja postaje prozračna, eterična tvorevina pri čemu suptilnim jezičnim sredstvima postiže visoku sugestivnost pjesničkog izraza. Zbirku obavija nježna i sveprožimajuća duhovnost neovisno o tematskoj određenosti pjesama. Autorica pokazuje duboko razumijevanje za dihotomiju ljudske prirode pa često uočavamo dominantne kontraste i antiteze koji se pomiruju u emociji ljubavi i slobode. Važnost malih stvari, jednostavnosti života i sitnica ugrađena je u brojne stihove od kojih neki postaju lirske minijature zadržanog trenutka.

Zbirku otvara nekoliko pjesama kojima autorica propituje sam proces stvaralaštva od kojih se metaforičnošću i multiplikacijom značenja ističe Poezija u kojoj autorica pjesništvo metaforizira u „grafit u olovci s milijun zvijezda” naglašavajući šimićevske ideale kojima pjesnici teže, ali i nokturalnu atmosferu u kojoj stihovi nastaju. Prvi ciklus Lice noći misaona je poezija koja alegorijski otvara unutarnja previranja umjetnika u stvaralačkom zanosu: „oseka i plima u oceanu riječima / koje se mjesečinom obasjane / ljuljaju pod rebrima.” Autorica ne bježi od životne boli i patnje, već je ugrađuje u osobni rast: „Kamo s bolom? / Podnijeti. Nadrasti. / Odabrati život usidren u Ljubav. / Bez obzira na sve. / Isplatilo se ili ne.” Skidajući vlastite obrambene slojeve i pokazujući ranjivost i emocionalnu dubinu, ona čitatelja potiče da prigrli svoje slabosti, stoički podnese bol i vjeruje u život: „Kad glazba stane, / ne skidaj cipele za ples.” Poetski izričaj gradi na antitetičkim dihotomijama koje upućuju na dvojnost ljudske prirode i spoznaju kako je ljudska egzistencija satkana od radosti i bola, poput homerskog motiva Zeusovih dvaju vrčeva iz kojih se svakom smrtniku odmjerava vlastiti udio sreće i patnje. Antiteza antičkog motiva Ahilove pete i biblijskog Samsonove kose obilježava pjesmu Kapacitet srca, kao i naslovni motiv zbirke- svjetionik: „otvorit će se izvor tihe hrabrosti: / Tvoj svjetionik u prsima / Sveto prostranstvo Ljubavi.” Svjetionik postaje označitelj snage i hrabrosti koja se javlja u čovjeku u trenutku kada doista spozna sebe i svoju povezanost s Izvorom. Neizgovoreno srce čine ljubavne pjesme koje propituju međusobne odnose te ludističkom igrom riječi upućuju na njihovu slojevitost: „Ti si moj / Mir, / Nemir, / Svemir.” Sve što čini ženu: preci, obiteljski odnosi, tradicija i korijeni čine ciklus Satkana osobito naglašavajući nevidljivi svijet duše koji u toplim obiteljskim odnosima postaje prisutan i nakon smrti tijela. Arhiva trenutaka donosi ljepotu i jednostavnost malih stvari u životu te osvještava potrebu davanja sebe drugima. Bilo da je riječ o minuciozno izvedenoj lirskoj minijaturi (Zatočeni) ili se pjesma izdvaja bogatom grafičkom formom i ritmičnošću (Uspomena) poruka je jasna: „Ne, nije moglo / ni lošije, ni bolje / Nema življenja / bez uspona i padanja. / Sve je / baš kako treba.” Kolorističko bogatstvo pjesničkih slika upućuje na autoričinu vizualnu istančanost, a učestala personifikacija prirodnih elemenata naglašava jaku vezu s prirodom u ciklusu Pod zlatnim ogrtačem. Priroda opominje i upozorava u pjesmi Da te pitam: „Stani / Kaže / da te pitam / ostavljaš li što je prošlo / voliš li najviše što znaš / živiš li ono što imaš?” Važnost pitanja naglašena je i grafičkom formom, razvijenim ritmom postignutim brojnim opkoračenjima i prebacivanjima. U naslovnoj pjesmi ciklusa autorica uspostavlja intertekstualnu vezu sa Shakespeareom upozoravajući na prolaznost i kratkotrajnost svega što nam je darovano.  Znamen domovine izražava ljubav prema rodnom kraju gdje: „Zrelo grožđe... / miriše na sunčeve pjege“ proširujući je na cijelu domovinu, a posebice izdvaja njezin znamen- Vukovar. U duhovnom tematskom ciklusu Nebo je i na Zemlji spajaju se dimenzije postojanja materijalnog i duhovnog svijeta sugerirajući povezanost svega. Duhovnost je čovjeku imanentna i izvor je utjehe i hrabrosti: „Strah se rađa / kad stisneš svoje darove / i svoje blagoslove, / bojeći se da će nestati.” Završni ciklus naziva U draguljarnici od riječi potpuno ogoljuje autoričin unutarnji svijet te ona priznaje kako stvaralaštvo ljekovito djeluje i na autora i na čitatelja: „Snagom svoje riječi / ono što lijek ne može / ona izliječi.” Zbirka je zaokružena posvetama autoričinim najvrjednijim ljudima. 

Autorici pisanje predstavlja prostor samorefleksije i emocionalne regulacije pri čemu neizrecivo prevodi u slikovite jezične konstrukcije, često iznimno ritmične, ponekad eliptične radi jačega dojma nastojeći terapijski djelovati na čitatelja. Poezija Đurđice Gatjal medij je koji pojačava psihološku otpornost čitatelja upućujući ga na osobni rast. U tom recipročnom odnosu emocionalno jačaju i autorica i čitatelj. Temeljna estetska i stilska vrijednost Svjetionika riječi proizlazi iz uspješne sinteze izražajne slikovitosti, bogato oblikovanih pjesničkih slika, ritmičke uobličenosti i promišljene grafičke organizacije slobodnog nerimovanog stiha. Vizualna organizacija teksta ravnopravan je nositelj značenja koji, zajedno sa slikovitošću i ritmom, pridonosi dojmljivoj estetskoj i emocionalnoj snazi pjesme. Autoričina snaga i samospoznaja svjetionik su svakome tko posegne za njezinim stihovima. Upravo zbog te iskrenosti, topline i snage da riječima liječi i osnažuje, autorica potvrđuje svoje mjesto među glasovima suvremene hrvatske književnosti, posebno one koja književnost prepoznaje kao put prema unutarnjoj ravnoteži i osobnom rastu.”

— Kristina Lešić, prof.

 Svjetionik riječi - recenzija knjige

“Najnovija knjiga gospođe Đurđice Gatjal, sada već afirmirane spisateljice, pod nazivom Svjetionik riječi, zbirka je pjesama koje su, vjerujem, dugo čekale u njezinom kreativnom umu, da izađu na vidjelo, što se, ovom knjigom i dogodilo.

Uz prozna djela  za djecu i odrasle, autorica Svjetionika riječi se dokazala i kao poeta, pjesnikinja koja se i u poeziji dobro  snalazi. Poezija kao „vječna univerzalna ljepota“ kako je na početku svoje knjige, definira sama autorica, kroz njezine pjesme se tako i stvarno dokazuje. Poezija je „svjetlo koje pali luč u tisuću srdaca“, s pravom i ponosom svjedoči osoba koja u sebi ima dovoljno svjetla da svojim stihovima zapali luč u srcima čitatelja njezine najnovije knjige. Nova zbirka pjesama Đurđice Gatjal predstavlja poetski biser duboke psihološko-duhovne introspekcije, emocionalne pročišćenosti i potrage za egzistencijalnim sidrištem, toliko potrebnim današnjem čovjeku. 

Knjiga je podijeljena u deset tečnih cjelina koje odražavaju važne aspekte ljudskog života. Ova zbirka pjesama funkcionira kao zreli lirski dijalog s ljudskom ranjivošću, boli, ali i bezuvjetnom ljubavlju koja je jača od smrti i koja uvijek pobjeđuje.

Na pitanje kako stvara svoje stihove, sama autorica, odmah na početku knjige odgovara: „poput novorođenčeta, krikom na svijet dolaze moji stihovi“ (pjesma Djeca noći).  

Moguće je da je svoje stihove stvarala noću. Dok su drugi spavali, ona je stvarala. Njezini stihovi odražavaju duboku introspekciju ljudske duše koja zna patiti i kroz svoju patnju postići pročišćenje i sposobnost za još veću, autentičnu radost. 

Sam naslov Svjetionik riječi donosi snažnu poruku: riječ ima snagu svjetla koje nam u tami ovoga svijeta pokazuje put u život. Riječ je Logos, koji je bio na početku svega i koji donosi smisao svemu. Sv. Ivan evanđelista na početku svoga  evanđelja kaže: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Bog i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1,1). Riječ ima božansku snagu i zato treba postati svjetionik. 

Zbirka pjesama Đurđice Gatjal strukturirana je u nekoliko tematskih cjelina koje se, poput svjetlosnih snopova s naslovnog svjetionika, ciklički otvaraju prema različitim fenomenima čovjekova života: od poimanja biti samoga stvaralaštva, preko suočavanja s boli i tminom, sve do metafizike ljubavi i duboke sakralizacije obiteljskih i tradicijskih odnosa.

Prvi dio zbirke primarno se fokusira na samu bit ili ontologiju pjesništva i nastanka stiha. U već spomenutoj pjesmi  Djeca noći Gatjal upotrebljava moćnu komparaciju u kojoj stihovi dolaze na svijet krikom, poput djece koja se rađaju. U istoj pjesmi ona poručuje da je svakom čitatelju „dano da sebe nađe tamo gdje se najviše traži”. Samo ostaje pitanje da li se moderni čovjek umorio od traženja sebe? Autorica je uvjerena da ćemo najviše naći sebe kroz aktivnu empatiju i ljubav prema svima. 

Središnji, dramaturški i psihološki najnapetiji dio zbirke nalazi se u drugom dijelu knjige koji se bavi fenomenom patnje, samoće i ljudske ranjivosti. U pjesmama: Bljesak tame, Put boli, kao  i u proznom zapisu O iskustvu bola, pjesnikinja pokazuje visoku razinu emocionalne i filozofske zrelosti. Umjesto rezignacije, gubljenja u patetici ili fatalizmu, bol se u njezinoj filozofiji transformira u pogonsko gorivo bića.

U tekstu O iskustvu bola, autorica autentično artikulira proživljenu traumu: otuđenost, razočaranje i osjećaj suvišnosti, postavljajući egzistencijalno pitanje: „kako s bolom?. Odgovor koji nudi prava je i učinkovita psihoterapija. To je duboko intiman čin samoprihvaćanja – zagrliti vlastita ramena, isplakati se dok grč ne popusti, prihvatiti ono što se ne može promijeniti i svjesno odlučiti podnijeti i nadrasti situaciju.

Njezina ključna pjesnička poruka glasi: „Tama se mora raspasti, da bi zvijezda mogla zasjati”. Autorica ovih stihova ima pravo kad tvrdi da su sve tame, sumnje i lomovi bili nužni koraci u izgradnji stabilne i autentične nutrine. Pjesma Mi, koje život nije mazio, svojevrsni je kolektivni glas mnogih ranjenih duša koje su naučile „pomilovati svoje ožiljke” i pretopiti beskraj boli u ocean snage.

Treći dio zbirke donosi motive čiste ljubavne lirike, obilježene motivima čežnje, nedostižnosti, ali i apsolutnog duhovnog ispunjenja. Pjesma Neizgovoreno srce koristi elementarne motive prirode kao što su: kiša, snijeg, sunce, vjetar, valovi, kako bi opisala ljepotu ljubavi koja prebiva u šutnjama i neizrečenim riječima srca koje ljubi. Autoričin mikrokozmos percipiran kao individualni osjećaj preklapa se s makrokozmosom – beskrajnim Svemirom. To se najbolje vidi u pjesmi Nemir, gdje voljeno biće postaje totalitet pjesnikinjina svijeta: Ti si moj Mir, Nemir, Svemir.

Autorica Svjetionika riječi zna da je Ljubav najjača sila svemira zato ne gubi vjeru i nadu u trijumf ove svemoćne emocije. Ljubav ovdje uvijek ostaje „iznad svega” – definirana kao neslomljiva, uzvišena, sjajna i tajanstvena čarobnica koja transcendira vremenske i prostorne barijere.

U četvrtom i petom dijelu zbirke pjesama, autorica se fokusira prema intimnom, toplom obiteljskom krugu iz kojeg nadiru i sjećanja na djetinjstvo. Autorica s posebnom, gotovo religijskom predanošću oblikuje arhetipove Majke i Oca. Majka je u njezinu stihu „rame za ptice”, „ljuljačka za sunce” i „korijen stabla života” – biće koje bezuvjetno bdije, moli i skriva vlastite brige kako one ne bi opteretile ramena nemoćnog djeteta. Izrazito je dirljiva pjesma Tragovi Tvoje Ljubavi, u kojoj se kroz motiv tirkizne bluze sa srebrnim nitima tematizira gubitak majke u ranoj mladosti i proces ponovnog sastavljanja vlastitog identiteta kroz njezino duhovno naslijeđe. S druge strane, lik oca u pjesmama Tata i Očeva riječ simbolizira postojanost, kompas, sigurnost i mudrost. Otac je branič jači od čelika, ali istovremeno i blago biće koje odlaže posao da bi otvorilo ruke svojoj djeci. Pjesma Sve što vrijedi nudi implicitnu, ali snažnu kritiku otuđene, materijalističke suvremenosti. Vraćajući nas u prostor bakine kuhinje, svježeg kruha iz rerne i debelih perina od guščjeg perja, autorica vidi i glorificira ljepotu jednostavnog života. Ona s pravom tvrdi kako ono što zaista vrijedi nije vidljivo niti materijalno, već se krije u univerzalnim vrijednostima koje nitko i ništa ne može zamijeniti: obitelj, dom, blizina, empatija, povjerenje, nježnost i ljubav koja služi.

U šestom dijelu knjige doneseni su motivi i prizori iz prirode u raznim godišnjim dobama. Ovdje bih izdvojio pjesmu U mojoj ulici stanuje cvijeće u kojoj čitamo ove stihove:  „U mojoj ulici stanuje cvijeće. 

Raste u zagrljaju sunca. Rosnim jutrima kupa lice. U mojoj ulici stanuje cvijeće. Odijeva ga majka Zemlja u najljepše boje koje postoje. Mirisom prijateljuje s prolaznicima…“.

U sedmom dijelu knjige autorica pjeva o ljepoti Domovine i ponosu nekih gradova kao što su: Požega, Zagreb, Vukovar.

U osmom dijelu zbirke nalaze se pjesme u kojima susrećemo puno religiozne i duhovne tematike poput pjesme Četiri adventske svijeće (nada, mir, radost i ljubav).

U devetom dijelu zbirke pjesama posebno mi se svidjela pjesma U draguljarnici od riječi u kojoj nalazimo ove krasne riječi: „Riječ su poput dragog kamena. Mogu milovati i sjati. Mogu biti tvrde i oštre. U njima se možeš ogledati. Na njih se možeš porezati… Uvijek možeš izabrati riječ, koja blista. Riječ koja je blaga, meka, pažljiva, obzirna, ohrabrujuća. Ljekovita. ..“. 

Konačno, u desetom i posljednjem dijelu knjige Svjetionik riječi autorica pjesničkim jezikom veliča najbliže članove svoje obitelji (muža, sinove i kćer) i zahvaljuje Bogu što postoje i što su baš takvi kakvi jesu. 

Stil Đurđice Gatjal odlikuje se iznimnom fluidnošću i prevagom slobodnog stiha koji nije sputan krutim formama i zadanim kanonima. Ona voli slobodni izražaj koji daje prednost spontanosti i intuiciji. Ipak, autorica povremeno poseže i za tradicionalnijim, vezanim stihom s pravilnom rimom (kao u pjesmama Ponoćna ili Tragovi) onda kada želi naglasiti postojanost, sjećanje ili zakonitost pjesničke forme.

U svom jezičnom izražaju, autorica bira univerzalne simbole iz prirode i svakodnevice kao što su: svjetlost, tama, ruža, trn, more, sazviježđa, sat, rosa – te im ulijeva posve novu, duboko proživljenu energiju.

Posebnu vrijednost i ljepotu knjizi daje njezina opremljenost i vizualni identitet. Crteži (poput zagonetnog oka s rimskim brojkama sata koje se pretvaraju u suze, ruku koje drže srce isprepleteno s korijenjem stabla ili anatomskih skica dlanova i krila) čine  moćnu sinergiju s tekstom pjesama. Crteži su u ovoj knjizi vizualna ekstenzija pjesničke riječi koja pojačava dojam prolaznosti vremena i dramatičnosti života.

Zaključno možemo reći da je zbirka pjesama pod nazivom „Svjetionik riječi” Đurđice Gatjal mnogo više od zbirke stihova; to je pjesnički manifest otpornosti ljudskoga duha, ona je duhovni melem i putokaz sreće. Kroz šest dinamičnih tematskih cjelina, autorica hrabro vodi čitatelja kroz intimne ponore, proživljene tuge i doživljene strahove, da bi ga na koncu izvela na svjetlo, na „sunčanu stranu” postojanja.

Poezija Đurđice Gatjal je psihoterapijski učinkovita. Ona je u svojoj biti duboko humanistička, empatična i ljekovita. Ona ne skriva ožiljke prošlosti, već ih izlaže suncu i miluje, prihvaća kao integralni dio osobnog rasta i tako ih pretvara u bisere koji su u boli izbrušeni. Zbirka u potpunosti opravdava svoj naslov: u vremenu opće površnosti i digitalne buke, ona uistinu djeluje kao tihi, postojani svjetionik koji nudi sigurno utočište i podsjeća nas da se iza svakog egzistencijalnog „ne mogu više”, u ljudskom srcu skriva snaga za ono najplemenitije: „zapni najviše”.  Ovu tvrdnju najbolje ilustriraju i potvrđuje ove riječi autorice Đurđice Gatjal: „Ako samo hoće, svatko od nas može biti vrelo životne radosti i Čovjeku i Bogu“.

Knjiga predstavlja iznimno vrijedan, topao i zaokružen doprinos suvremenoj hrvatskoj lirici.”

— Prof. dr. sc. Mijo Nikić, svećenik i psiholog

Svjetionik riječi - poezija kao lijek za dušu

“Živimo u vremenima velikih kriza kada sve veći broj ljudi, kako kod nas tako i u cijelom svijetu, treba i traži psihološku potporu i psihoterapijsku pomoć. Dobra knjiga je čovjeku najbolji i najvjerniji prijatelj, učitelj, terapeut ... Uvijek ostaje s nama i uz nas ako to želimo  ali i govori o nama, o kulturi naše duše, o duhu našeg vremena, o smislu života i u životu, o vrijednostima koje slijedimo, o svijetu koji gradimo u sebi i oko sebe. Dobre knjige promiču empatizirajuću kulture duše  nasuprot toksičnih psihokultura, kao što su narcistička, paranoidna, depresivna i nihilistička koje ozbiljno ugrožavaju naš svijet danas. Dobre knjige nas inspiriraju i povezuju, potiču entuzijazam i kreativno empatizacijsko promišljanje i emocionalnu i duhovnu pismenost što je od iznimne važnosti u eri misinfodemije i kulture laži koja je zahvatila današnji svijet. Psihoterapijski potencijali dobrih knjiga odavno su prepoznati. Biblioterapija ili terapija knjigom (knjigolijek) vrlo je stara metoda koja se temelji na snazi riječi da nas pokrene, njeguje i liječi, ali i na imaginaciji kojom stvaramo sliku o sebi, životu i svijetu. Specifičan oblik je terapija poezijom ili poetska terapija koja koristi stihove, pisanje i čitanje pjesama u promicanju mentalnog zdravlja i duhovnog blagostanja.  Psihoterapija poezijom uključuje  terapijsku komunikaciju putem metafora, simbola i slika ulazeći u naše podsvjesno i nesvjesno i omogućava dubinsko istraživanje misli i osjećaja i kultivaciju naše duše. Čitanje ili slušanje poezije aktivira naše osjećaje i naše misli osvjetljujući skrivene kutke naše duše što nan omogućuje da tako upoznajemo i gradimo pravoga sebe. Poezija je i lijek za dušu jer pruža utjehu, bolju spoznaju potisnutih trauma i konflikata, i emocionalnu katarzu. Pomaže prevladati stres i psihotraumu, jer budi potisnute osjećaje i donosi utjehu, nadu, ljubav i mir u teškim razdobljima života. Čitanjem i pisanjem stihova  bolje razumijemo i sebe i druge, i što je jako važno kreativno se povezujemo s drugim ljudima, ali i s prirodom.

  Knjiga „Svjetionik riječi“ autorice Đurđice Gatjal  ima transformativni potencijal i moć dotaknuti naša srca, proširiti naše svjesno ja i samosvijest,  kroz osvješćivanje potisnutih emocija i životnog skripta, ali i nahraniti naše duše. Na samom početku knjige kroz „Četiri adventske svijeće“ autorica budi nadu („plamičak što nas održava“ onda „kada gasne gotovo sve ostalo“,  upućuje na mir („gdje god krenemo nosit ćemo Moć Blaženog Mira Srca sa sobom“), potiče radost (da može osim Tebe i drugima teći“) i ljubav („najsjajnije svjetlo dana, najjasnija zvijezda noći“... „da postane način življenja“). Terapeutska poezija promiče autentične ljudske vrijednosti. Tako u pjesmi „Sve što vrijedi“ čitamo: „Sve što zaista vrijedi nije vidljivo nije materijalno. Dragocjeno je i univerzalno. Obitelj, ljubav, dom, sigurnost, blizina, povjerenje, nježnost; Vrijednosti koje nitko i ništa ne može zamijeniti. U pjesmi „Što je za mene Božić“ stoji „Obilje milosti. Anđeoski zagrljaji. Srdačni odnosi… Ugrađivati, svakodnevno, kamen blagosti u most milosti. Služiti svojim talentima. Biti nevidljiva spona lanca Ljubavi među ljudima“. Donosi važne poruke i upute za život: „Slaviti ljubav zauvijek: svud, svagda, gdje god je ima. Donositi tamo gdje je (još) nema“ (iz pjesme „Valentinovo“).  Roditeljstvo je iznimno važno u oblikovanju zdrave obitelji i zdravog društva  a pjesma  „Zašto ljubimo svoju djecu?“  nosi važne poruke:  „Pospi stazu odrastanja svog djeteta, laticama mira, osjećajem radosti. Voli ga svojim postupcima, a riječju to mu reci“.   

Poezija nas prenosi u različite svjetove, perspektive, iskustva, doživljaje, pomaže nam steći uvid u sebe i druge, slične nama, ali i različite od nas.  Potiče autorefleksiju, pomaže nam prepoznati i objasniti različite dijelove sebe, vrijednosti, uvjerenja i emocije. Često možemo čuti kako je „lijepa riječ  melem za dušu“ i da „lijepa riječ svaka vrata otvara“. Dobra poezija kao hrana i lijek za dušu  budi emocije  kao što su ljubav, radost i tuga, smijeh i suze. Ona je sredstvo za emocionalno pročišćenje čovjeka, kako pojedinca tako i zajednice, bilo da se radi o čitanju i/ili pisanju pjesama. Odavno se zna da se pozitivna emocionalna stanja duše mogu potaknuti lijepim riječima druge osobe. Za poetesu Gatjal  kako kaže njena pjesma „Poezija“ je „Metafora ljudskih emocija. Vječna univerzalna ljepota. Svjetlo koje pali luč u tisuću srca. Grafit u olovci s milijun zvijezda. Vatromet u srcu pisca iz kojeg zasja stih. Poezija: vječna, žareća piščeva nit“. Poezija je uistinu svjetionik riječi, čarolija koja nam pomaže da prepoznamo pravi put u svom životu. U pjesmi „Izdanci“ poetesa Gatjal kaže:„Sebi i drugima poželi, srce, poput polja suncokreta. Vječno okrenuto svjetlu. Učini misiju ljubavi dijelom svog života. Ispunjavaj je. Jednog dana ćeš primijetiti kako oko tebe niču polja ljudi čistih srca“.

Naši osjećaji i naše misli postaju naše riječi, riječi oblikuju stihove, stihovi postaju pjesme, pjesme oblikuju poeziju, poezija postaje psihoterapijski svjetionik koji osvjetljava put kojim želimo ići. Koliko je važna prava riječ u pravo vrijeme govore i sljedeći stihovi iz iste pjesme:  „Tada ćeš spoznati:kao što je dovoljna zdrava sjemenka da naraste cvijet, jednako je dovoljna, jedna dobra riječ da počne mijenjati Svijet“. U pjesmi „Jedna riječ“ moć riječi se prepoznaje u stihovima: „Za svaku moju bol ona bi bila lijek. Na svaku moju radost ona bi bila cvijet“.

  Kako lijepa riječ može biti lijek za dušu, tako isto „čovjek čovjeku može biti lijek“ što nam govore i stihovi iz pjesme „Mi, koje život nije mazio“: „Zamislili smo da se možemo izliječiti tako da sve što taknemo bude dotaknuto s puno ljubavi. Zamislili smo da  smo mi ljubav. I lijek. Ozdravljali smo dugo u toj vjeri. Činimo to i dalje kad god je to potrebno… Mi koje život nije mazio iz dubine tuge uspeli smo se na vrleti radosti. Iz beskraja boli isplivali smo u ocean snage… Mi smo naučili…Samo jedna dobra rečenica može 'povući' nekoga s dna. Ali ga ne može spasiti i promijeniti. Zato treba mnogo više rečenica… Ali riječi .. mogu umetnuti snagu u srca i prema svjetlu okrenuti, obje strane lica“. Pjesma „U draguljarnici od riječi“ nam kaže „Riječi su poput dragog kamena. Mogu milovati i sjati. Mogu biti tvrde i oštre. U njima se možeš ogledati. Na njih se možeš porezati… Pažljivo biraj riječi kao kad biraš najveće vrijednosti. Pazi da ti ne kliznu iz ruku, najdragocjeniji biseri, dok se baviš kamenjem, bez imalo vrijednosti. Ako se to dogodi više nećeš razlikovati bisere od običnog kamena…Uvijek možeš izabrati riječ, koja blista. Riječ koja je blaga, meka, pažljiva, obzirna, ohrabrujuća. Ljekovita“. . 

Pisanje knjiga je poseban blagoslov, ali i velika odgovornost i veliki izazov što možemo vidjeti i na primjeru književnice  Đurđice Gatjal koja nam se predstavlja s još jednom novom knjigom izvrsne poezije.  Dobra knjiga proširuje naše vidike, otvara nove perspektive, s njom učimo i realiziramo ono najbolje u sebi čineći boljim i svijet oko sebe. Netko je rekao da je knjiga za dušu, ono što je hrana za tijelo. U prilog navedenom govore i stihovi iz pjesme poetese Gatjal“Oda knjizi“: Knjigom me potraži. Napisanim progovori. Da Ti vidim srce čisto, nahranjeno, uzvišeno. Da Ti vidim srce prazno, neutješno, razbijeno. Da uvidiš kroz te redke, da je nitko danas netko, da je netko sutra nitko.  Da ti povijest priča scene, i stvarne i izmišljene. Da ti ljubav kupa srce, i krcate oči prazni. Na Dan knjige ja Ti želim da ti bude uzdanica… U pol' dana, u pol' noći ili pred svanuće, knjiga ima istu moć: vječno nadahnuće“. Pisanje poezije je jedan oblik katarze, psihoterapijski rad na sebi. Pomaže onima koji pišu pjesme da istraže svoje emocije, misli i doživljaje. Pisanje poezije može viti vrlo učinkovita auto-psihoterapijska metoda, poetesa Gatjal to prikazuje u pjesmi „Nevidljivi otisci“: Kad zadnji trag dana nestaje s neba kad zasvijetle noćne svjetiljka ispod mjesečine otvaram bilježnicu i zapisujem… sve čemu se duša smije i raduje, sve što me u životu dotiče suzom, sve što me ljubavlju okružuje“.

Umjesto zaključka, želim naglasiti činjenicu da poetska terapija može biti vrlo korisna u poboljšanju mentalnog zdravlja kako u dječjoj i mladenačkoj, tako i u odrasloj i starijoj dobi. Zbirka poezije „Svjetionik riječi“ Đurđice Gatjal ima velike psihoterapeutske potencijale, osvjetljuje nam različite životne putove,  potiče izražavanje osjećaja, stvara osjećaj bliskosti, smiruje um, rasterećuje dušu . Sadržaj, ritam i sklad njenih stihova opuštaju tijelo, prosvjetljuje našu dušu i donose unutarnji mir, duševno i duhovno blagostanje tako da i sami možemo biti bolji svjetionici u izgradnji boljeg i zdravijeg društva.”

— Profesor emeritus Miro Jakovljević

Svjetlo koje ostaje iza riječi

             “Već naslovom Svjetionik riječi Đurđica Gatjal precizno određuje prostor vlastite poezije: riječ je ovdje istodobno mjesto zaklona i orijentir, nešto što ne može ukloniti tamu, ali može pokazati smjer ka svjetlu. Ta se ideja nazire već u uvodnom određenju poezije kao „metafore ljudskih emocija“, svjetla koje pali luč u drugim srcima i žareće niti koja povezuje pisca sa svijetom. U tom smislu naslov nije tek ukrasna metafora, nego sažetak čitave poetike zbirke: čovjek proživljava bol, ljubav, gubitak, stvara obitelj, uspomene, osjeća prirodu,  poštuje domovinu i vjeru, a riječ postaje način da se u tim iskustvima ne izgubi nego – osnaži. 

Pojedini se ciklusi zbirke tematski jasno razlikuju, ali istodobno međusobno nadovezuju. Zbirka je time i svojevrsno putovanje: od nastanka pjesme i susreta sa nutrinom, preko boli i ljubavi, prema obitelji, prirodi, zavičaju i domovini, duhovnosti, knjizi i pisanju, da bi završila posve osobnim obraćanjima djeci. Širenje lirskoga prostora pritom je zanimljivo: kreće se iz nutrine pojedinca, zatim obuhvaća drugoga čovjeka, obitelj i zajednicu, a naposljetku se ponovno vraća onima najbližima.

Jedan od najsnažnijih motiva je sraz tame i svijetla, ali svjetlo u zbirci nije naivna suprotnost tami, a iskustvo bola nije poricano, nego je poticajem za snažne odluke. Važno je i suočavanje s ranjivošću; 

U pjesmi Djeca noći stihovi dolaze na svijet poput novorođenčadi, hrane se „ugrizima i dodirima“, piju jutarnju rosu i teku pjesnikinjom poput krvi. Posebno je važna tvrdnja da ih „rađa noć / jednako koliko i svjetlo“. Upravo će napetost tame i svjetla postati jedan od najpostojanijih motiva knjige. Svjetlo u Svjetioniku riječi nije naivna suprotnost patnji. Ono nastaje zato što je tama upoznata. U pjesmi Bljesak tame lirski subjekt prihvaća vlastite lomove i slabosti jer se „tama mora raspasti / da bi zvijezda mogla zasjati“. Zbog toga optimizam ove zbirke u najboljim trenucima nije poricanje iskustva boli, nego odluka donesena nakon njega. Bol, strah, osamljenost, ljudska grubost i vlastiti ožiljci dobivaju pravo postojanja, ali ne i posljednju riječ. Pjesma Mi, koje život nije mazio gotovo programski izgovara paradoks čitava ciklusa: oni koje život nije mazio naučili su „maziti život“. Bol se ne zaboravlja, ali se preobražava u sposobnost nježnijeg odnosa prema sebi i drugome. Jedna od središnjih metafora cijele knjige javlja se potom u Kapacitetu srca, gdje se nakon oslobađanja od vlastitih i tuđih očekivanja otvara „svjetionik u prsima“ – prostor ljubavi veći od sumnje i snažniji od boli. Tu naslov zbirke dobiva svoje pravo unutarnje značenje: svjetionik nije negdje izvan čovjeka. On se mora izgraditi u njemu, a gradi se i u ljubavi koja ima i zamišljajnu moć: čak i kada je odsutna, ljubav ostavlja trag. Jedan od najsnažnijih tragova je i onaj obiteljski; velike se riječi povlače pred malim, a ogromnim, uspomenama i univerzalna emocija utjelovljena je u malom, prepoznatljivom predmetu. Tako ona prestaje biti poruka i postaje iskustvo. Čak i snažan i bolan, nenadoknadiv gubitak u zbirci dobiva tračak svjetla: gubitak se ne poništava, nego mijenja oblik: ono što je voljena osoba bila ostaje u onima koji su je voljeli. U takvim pjesmama autorica postiže posebnu intimnost jer čitatelju ne objašnjava samo što osjeća, nego mu dopušta da emociju vidi i dotakne. Nadalje, pokazuje čitatelju da načinom gledanja na život, donekle bira i način života. Ipak, posebno je zanimljiva Uljanica, pjesma koja čitavu poetiku svjetla oslobađa jednostavne poučnosti: nije čovjekova zadaća pod svaku cijenu zapaliti svjetlo u drugome, nego sačuvati vlastitu uljanicu i ponuditi pomoć onome tko želi dosegnuti svoju luč. To je zrelija inačica početne ideje svjetionika – riječ može pokazati put, ali ga umjesto drugoga ne može prijeći. Autorica putuje i geografski, pa tako njezina poezija odaje počast mjestima i gradovima, neprestano bivajući izvorom nadahnuća i čitatelju samome. Stilski, Svjetionik riječi namjerno bira komunikativnost. U zbirci se izmjenjuju slobodni stih, kratka lirska minijatura, rimovani tekst, meditativni zapis i pjesma koja se približava poetskoj prozi. Velika početna slova u riječima poput Ljubavi, Duše, Života ili Mira daju tim pojmovima gotovo osobno, uzvišeno svojstvo. Ta prepoznatljiva poetika ima i svoju cijenu: u pojedinim duljim pjesmama misao je toliko eksplicitno izrečena da metafori ostaje manje prostora za višeznačnost. Zbirka je zato najsnažnija ondje gdje ne objašnjava osjećaj do kraja, nego ga ostavi u slici: u tirkiznoj bluzi, napukloj ljusci kestena, šalici čaja, komadiću kruha, rukama, olovci… Snaga poetske luči u zbirci je doista iznimna. 

Ipak, završetak knjige iznenađujuće je jednostavan. Nakon pjesama o velikim pojmovima, snažnim emocijama… dolaze osobna obraćanja Denisu, Josipu, Teni i suprugu. Obitelji. Time zbirka kao da naposljetku sama odgovara na pitanje koje je cijelo vrijeme postavljala: čemu riječi, čemu svjetlo, čemu pjesma? Da bi čovjek mogao sačuvati ono što voli i predati ga dalje.

Svjetionik riječi stoga je prije svega zbirka o upornosti ljudskog srca da smisao pronalazi i onda kada ga život skriva. Zbirka ne zanemaruje tamu, samo joj odbija prepustiti završetak. U svijetu stihova bol može postati ožiljak, ožiljak iskustvo, iskustvo riječ, a riječ – ako je dovoljno pažljivo izgovorena – nečije malo svjetlo. I upravo je tu najdublje opravdanje naslova zbirke: svjetionik ne postoji zato što nema tame, nego upravo zato što je tama moguća, ali ne i nepobjediva.

P. S. Hvala, Đurđice, što ste u mom uredničkom stažu Svjetionik. Nadam se da će iskre oko nas svjetlucati još dugo i da ćemo riječima i koracima šetati od naših orasa i trešanja sve do svjetskih metropola stvarajući svjetlo i sebi i svima oko sebe.”

— Andrea Divić, urednica, prof. književnosti

Svjetionik riječi - recenzija knjige

             “Poezija nastaje ondje gdje se iskustvo života više ne može zadržati samo u sjećanju, nego traži riječ kao prostor u kojemu će biti sačuvano, preispitano i ponovno proživljeno. U zbirci Svjetionik riječi riječ upravo takvu ulogu ima: ona postaje prostor sjećanja, ljubavi, boli, gubitka, nade i prihvaćanja. Polazeći od osobnoga i životnoga iskustva, pjesnikinja oblikuje stihove koji su neposredni i intimni, ali istodobno dovoljno otvoreni da u njima čitatelj može prepoznati vlastita iskustva i osjećaje.

Već sam naslov zbirke uspostavlja njezinu temeljnu metaforu. Svjetionik ne može zaustaviti oluju, promijeniti more niti skratiti noć. Njegova je zadaća jednostavnija i istodobno dublja: svijetliti i pokazati smjer u tami. Upravo se takva funkcija može pripisati i poeziji Đurđice Gatjal.

Slobodan stih, ponavljanja, retorička pitanja i kontrasti postaju sredstva unutarnjega preispitivanja. Ponavljanjem se naglašava ono što ne prestaje odzvanjati u sjećanju, retoričkim se pitanjima otvara prostor sumnje, čežnje i traženja odgovora, dok kontrasti oblikuju temeljnu napetost zbirke - onu između svjetlosti i tame, prošlosti i sadašnjosti, blizine i gubitka, ljubavi i boli. 

Svjetionik Đurđičinih riječi osvjetljava različite životne obale. Jedna zraka vodi prema majci i iskustvu djetinjstva, druga prema djeci i majčinstvu, treća prema ljubavi i braku, četvrta prema vjeri, peta prema domovini i domu. No najvažnija zraka usmjerena je prema samoj pjesnikinji - njezinu unutarnjem prostoru u kojemu čovjek ostaje sam sa sobom, suočava se s vlastitim iskustvima i pokušava ih prihvatiti. U tom se prostoru postupno otkriva i jedna od ključnih misli zbirke: tama se ne može uvijek ukloniti, ali se može pronaći način da se kroz nju prođe, a pritom sačuva vlastito svjetlo.

Upravo je zato Svjetionik riječi moguće čitati kao svojevrsnu poetsku mapu života. Na njezinim se stranicama susreću djetinjstvo i zrelost, ljubav i gubitak, domovina i dom, žena i majka, sjećanje i sadašnji trenutak. Pjesnikinja se pritom ne postavlja izvan vlastitih uspomena, nego ih iznova čita, tumači i u njih upisuje vlastitu sadašnjost. Poezija tako postaje prostor susreta sa samom sobom, ali i prostor susreta s čitateljem..”

— Dijana Klarić, prof., mag. bibl.