Odvažna plovidba u zvjezdani sjaj…

Zbirka pjesama Đurđice Gatjal, 11 tisuća i 111 riječi povezanih u slobodne stihove, donosi misaone pjesme o vlastitom iskustvu života, ali i životu općenito. Pjesnikinja nije izgubljena u suvremenim tekovinama instant sreće, ne potražuje popularne ideale vječne mladosti niti je u potrazi za izgubljenim kamenčićima iz mozaika sebeljublja. Upravo suprotno. Neprestano se raduje postojanju koje se bez prestanka rađa i danonoćno emanira prilike za biti. I upravo u emanaciji bivanja pjesnikinja susreće poznate oči: oči pjesnika, oči djeteta, oči majke, oči muškarca, oči Boga. Sve te oči su njene i ona je u svim očima...

Budi svoj!

Prije točno stotinu godina veliki hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić napisao je kako su pjesnici čuđenje u svijetu.

Na samom početku svoje zbirke pjesama, pjesnikinja se čitatelju predstavlja pjesmom koja metafizira doživljaj poeta kao onih koji su svoji, drugačiji i uvijek se međusobno prepoznaju.

Pjesnici se i kad su sami sami od sebe izdvajaju.

Oni osjete boju zraka, i prije kiše miris krovova.

Među takve čudake, smještaju se stihovi i ove knjige.

Ako čitaš takve stranice , Ti si rijetka Duša blagoslova.

Mit je to ili arhetip, kolektivna slika podsvijesti koja u poetama vidi one pojedince koji s barjakom srca uzvodno plivaju i odbijaju biti bilo što drugo osim onoga što im je usud od početaka bivanja odredio - čudaci svijeta.

Vjeruj!

Cijela je zbirka pjesama prožeta dubokom vjerom u Boga. Iako jedan dio pjesama isključivo upućuje na transcedenciju, gotovo se cijela zbirka pjesama može nazvati religioznom. Ne ograničenom dogmom, nego duboko i sustavno promišljanim osobnim iskustvom vjere i smislom vlastitog života. Vrijeme globalizacije s jedne je strane vjeru definiralo i ograničilo kao osobnu stvar dok ju je s druge strane relativiziralo, a univerzalne moralne vrijednosti podredilo pojedinačnim i prigodnim tumačenjima. Međutim, pjesnikinja ne relativizira, nego bodri čitatelja da se u svakoj izgubljenosti vodi putokazom Dobra.

Ispred sebe, put neba gledaj, lako za zemlju, njom se samo hoda.

Stihovi koji skrivaju slutnju transcedentnog zahtijevaju pomnije čitanje. Nisu to stihovi koji na prvo čitanje ostavljaju pečat nedvosmislene poruke, nego izazivaju i pozivaju na razmišljanje.

Cvijet koji sam sebe čuva,

u vrtu je po strani, nenametljiv, skrit, čarolija... je bit.

Gradi! Izgradi! Obnovi!

Stvaranje je individualan čin. Bivajući svojom, pjesnikinja zaustavlja doživljaj prolaznog trenutka: nosi ga u sebi, rastače i opet sastavlja. Oboji ga tintom, razlije po papiru, oduzme smrtnost i stvori vječnost u stihu - pjesmu.

Poezija je Đurđice Gatjal plavetna. U svim nijansama… Od nebesko plave koja blješti svijetlim oblacima, preko boje ponoćnog neba koja progovara tišinom pa sve do noćno plave koja rađa najljepše osjećaje i stihove.

Ali, noć je moćna,

ona dolazi iznova,

rukama prekriva oči, pred san.

Sutra će zora umivenog lica,

plavetnilom prekriti mjesečev trag.

Stihovi krcati epitetima otkrivaju nam pjesnikinjine najvažnije građevne materijale:

Postoje Čuda Srca.

Bezgranična Ljubav.

Nemjerljiva Dobrota.

Vječna Vjera.

Moćno znanje.

Slobodno življenje.

Suštinska radost.

Potreba učenja.

Čudesna velikodušnost.

Nestašan smijeh.

Ljekovitost boli.

Svrhovitost ranjivosti.

Nevoljkost straha.

Neslućena snaga.

Herojska izdržljivost.

Neponovljivost u svakom čovjeku.

Čuda srca.

Postoje.

Ako smetnem s uma, čitat ću ponovo- odozdo prema gore.

Odvažna plovidba u zvjezdani sjaj...

Kako bi prenijela poruku kojoj će čitatelj vjerovati, potrebno je da poezija bude proživljena. Moraš biti iskren i hrabar u doticanju i otkrivanju vlastitih emocija, ali i dopuštanju da se i drugi, poznati i nepoznati, poje i oporavljaju na tvojim vjedrima boli, kako bi u konačnici i stih dobio svoj potpuni smisao postojanja. Đurđicina poezija obiluje mnoštvom ljudskih osjećaja. Ne čita se između redova. Iskrena je i dobronamjerna. U njenim stihovima svatko može prepoznati i sebe i nju!

Izađi iz sjene! Potraži! Živi! Osluhni! Dopusti! Otpusti! Usudi se! Probudi se! Pokaži! Ne zastajkuj! tek su dio imperativa kojima obiluje ova zbirka pjesama. No, pjesnikinja ne naređuje niti docira. Nogama čvrsto stojeći na zemlji, očiju širom otvorenih, piše bodreće stihove. Iste one koje je sama sebi nebrojeno mnogo puta ponavljala dok nisu postali navika i ritual. Molitva. Imperativi su to ponavljani onoliko mnogo puta koliko je bilo potrebno da se nepoželjna emocija i stanje isprazne i da ostane samo praznina koja stihom ječi i liječi sve dok sva u punini ne postane stih. Autentična poezija životom (pro)kušana. Odvažna plovidba u zvjezdani sjaj.

Cvijet s tugom gubi latice, ali umjesto njih s radošću očekuje plod (Rabindranath Tagore)

Đurđica Gatjal i prozna je spisateljica. U epistolarnoj formi, s mnoštvom osjećaja i detalja, opisuje temelje iz kojih su izrasli (i dalje rastu) izdanci onoga što je smisao i svrha njenog postojanja - bespoštedno biti, bezuvjetno ljubiti i slobodno davati! Upoznajemo njenu prošlost, sadašnjost i budućnost. Čitamo naslijeđe koje ostavlja svojoj djeci, ali i svima nama, poznatima i nepoznatima, koji ćemo zastati nad dobrotom njene riječi. Usuđujem se reći kako prozni dio ove zbirke u sebi sažima najvažnije poruke koje smo imali priliku čitati u Đurđicinom prvijencu Živi svoj vlastiti život, a to su ove: u životu i od života ne treba odustajati; imamo li one koji vjeruju u nas i mole za nas, postići ćemo više od ikad zamislivog; Tata je najčasnije zvanje koje spašava svijet i svemir; dodir Majčinih ruku blagodat je i dar ljubavi; Bakino naslijeđe otvara šalufe za više svjetla onda kada dan započne na krivu nogu; voljeti ljude teško je stečeno, ali moguće umijeće koje prije svega zahtijeva ljubav prema vlastitim snagama i vrlinama, kao i ljubav prema vlastitim slabostima i manama; potrebno je često samog sebe zagrliti i ne pustiti se dok zagrljaj ne postane sunce.

I ono najvažnije:

Možeš tražiti i čekati ono nešto cijeli život, ali to nešto u Tebi je i doći će kad Ti dođeš k Sebi!

— Dijana Klarić, prof., mag. bibl.

  Riječima do srca

Davno je književni teoretičar Wolfgang Iser rekao da postoji onoliko knjiga koliko postoji i čitatelja, a Charles Baudelaire zaključio je kako uvijek valja biti pjesnikom, čak i u prozi. Prvijenac Đurđice Gatjal Živi svoj vlastiti život pripada prozi, no njene su rečenice u sebi zadržale pjesnički duh i žar, tankoćutnost svojstvenu stihu.

Zbirkom Krila i okovi koja vam je u rukama Đurđica Gatjal materijalizira Iserovo stajalište, jer će se u njezinim stihovima pronaći svatko od nas, a čak i dok je pisala prozu stvarala je rečenicama gotovo pjesničke slike. Ovaj su puta pjesničke slike u punome sjaju, autorica otvara svoje srce i poziva nas na promišljanje o Životu, životnom putu, o samima sebi i svijetu oko sebe. Nemoguće je pritom ne primijetiti njen blag, gotovo majčinski ton (pri kraju zbirke posebno vidljiv u pjesmama posvećenima djeci) s pedagoškom notom jer autorica uz životnu nedaću najčešće pruža ako ne rješenje, makar utjehu i ohrabrenje.

Na samom početku zbirke pjesme tematiziraju proces stvaranja, stanje uma jednog pjesnika, inspiracija je stavljena u stihove, a razigranost stihova pokazana je različitim stilskim sredstvima – metaforom, retoričkim pitanjima, akrostihom, igrom slobodnoga i vezanoga stiha, brojnim epitetima koji se u ovom slučaju ne bi zvali kićeni, nego funkcionalni pridjevi jer su tu kako bi pojačali doživljaj, a imperativi u pjesničkom izrazu Đurđice Gatjal nisu zapovjedni, nego poticajni. Osim svog pjesničkog, autorica se dotiče i svog dugogodišnjeg učiteljskog poziva koji je, možemo slobodno reći, oblikovao i njezino pjesništvo. Izvire iz njezina izravnog obraćanja stihovima upravo čitateljskoj publici koju doživljava kao đake Života, škole koju je i sama iskusila (i još uvijek prolazi) i na vlastitoj koži. Upravo to dopuštanje da zavirimo u njezino srce, u dušu, u emocije, u život čini Đurđicu Gatjal posebnom. Dopušta da vidimo sreću i spoznaju, ali i strah i tugu, ne boji se kriknuti, ali se ne boji niti zagrliti i zaštititi, a priznanje vlastitih slabosti čini ju još jačom. Uz iskrene i snažne emocije, vjeru i životne gubitke, ali i osjećaj osobne ostvarenosti u svojoj obitelji prije svega, a onda i životu i svijetu, Đurđica nam dopušta da vidimo sve njezine osjećaje i životne uloge: nju kao kći, kao unuku, kao suprugu, kao majku, kao učiteljicu, prijateljicu i pjesnikinju. Kao ženu koja je naučila biti snažna i nježna, iskrena i otvorena, smirena i hrabra, spremna svima nama koji ju sretnemo u stihu pružiti ruku i učiniti nas dijelom svoje poetske obitelji. Svojim primjerom pokazuje da se iz najvećeg bola rađaju najveća čuda, da je i tama potrebna za svjetlo, da su spoticanja dio puta, a da je Život priča veća i od života samog, satkana od neobično puno malih faktora koji grade velike trenutke i velike uspjehe koji dođu čak i kada se čine iznimno dalekima i nedostižnima. Đurđica se ne libi prigrliti svoje rane, pokazati ih svijetu, a što je još važnije, pokazati da te rane hrabrost, upornost, vjera i ljubav mogu zavidati i pretvoriti ih u iskustvo, u plodno tlo za rast. Iako snažno zagovara rad na sebi, poniranje u vlastitu nutrinu i preuzimanje Života u svoje ruke, ne zaboravlja pri tome istaknuti i važnost životnih uzora, važnost supruga kao podrške, važnost djece kao vlastitih nepresušnih učitelja, važnost odgoja u oblikovanju čovjeka u svim fazama njegova života – kao mladi smo odgajani, a kao zreli ljudi uviđamo važnost i ulogu tog odgoja koji potom prenosimo i na generacije koje dolaze.

Sitnice kao izvor životne radosti, iskušenja kao put do strpljenja, gubitci kao uzroci rasta, ljubav kao pokretačka snaga, slabosti kao dio ljudskosti, obitelj kao oaza i Život kao učitelj našli su svoje mjesto u ovoj zbirci čiji naslov Krila i okovi u sebi krije dvije ključne stvari koje nam život pruža, a izbor je na nama. Stihovi u zbirci mnogima će pomoći u odluci, a zbirka svojim kockastim oblikom podsjeća na slavnu metaforu Tina Ujevića o kristalnoj kocki vedrine koju želi ostaviti u naslijeđe. Upravo su kockice života u ovoj zbirci poslagane na iskren i jedinstven način. Tim kockicama i svojim riječima Đurđica Gatjal popločala je put do čitateljskih srca. Moje je srce osvojila prvom rečenicom, a nadam se da će i vaša zbirkom.

— Andrea Divić, urednica, prof. književnosti